Vreme je da ubijemo perfekcionizam - Ziska

Vreme je da ubijemo perfekcionizam

A evo i mojih 7 saveta kako

Još od srednje škole, u malom zapuštenom folderu u ćošku ekrana starog desktop računara kod kuće, čuči radna verzija knjige koju sam tada počeo da pišem. Danas, deset godina kasnije ona i dalje ima isti broj stranica, a ja imam isti problem kao i tada.

Taj problem se zove perfekcionizam.

Iako je ovaj tekst inspirisan mojim iskustvom kada je u pitanju pisanje – saveti u njemu su univerzalni i mogu se primeniti i na druge profesije i hobije. Tako da – ako misliš da i TI imaš problem sa perfekcionizmom – nastavi da čitaš!

Perfekcionizam nije sprdnja

HR (na intervjuu za posao): “Dobro, možete li nam sada reći neke od vaših mana?

Osoba na intervjuu: “Pa znate kako, hihi, ja sam znate… Perfekcionista. Hihi

Intervjuer: “Hihi. Baš duhovito. Hajde sad ozbiljno.”

Ne.

Perfekcionizam nije “vrlina lažno zamaskirana u manu” kakvom često umemo da je predstavljamo na poslu. U pitanju je ozbiljan problem u kojem osoba teži da bude savršena u onome što radi. U korenu toga čuči nesigurnost u sebe koju pokušavamo da zamaskiramo kroz naš rad za koji se previše vezujemo.

U ovom tekstu neću se baviti definisanjem perfekcionizma i dosadnim detaljima. Ovaj tekst je svedočanstvo mog dugogodišnjeg iskustva u borbi sa ovim problemom – kada je u pitanju pisanje. Ovako je on uticao na moj svakodnevni rad:

  • Primetio sam da sam znatno manje produktivan

  • Gubio sam jako puno vremena na pripremu i poliranje tekstova koje pišem što mi je trošilo energiju

  • Imao sam nedostatak samopouzdanja do te mere da sam dovodio u pitanje da li uopšte znam da pišem

  • Bio sam nerealno anksiozan i preterano samokritičan

Ukoliko prepoznaješ sebe u primerima iznad – nastavi da čitaš, jer sledi 7 kul saveta koji ti možda mogu pomoći:

Dozvolite sebi da budete kreativni

Formula je jednostavna: Ne radi (stvar) koju treba da radiš. Radi (stvar) koja ti se radi!

Prevedeno u mom konkretnom slučaju – to izgleda ovako:

Ne piši blog koji treba da napišeš. Piši blog koji se tebi piše!

Umesto da ovaj tekst pretvorim u ogromni (i dosadni) članak prepun definicija, okrenuo sam se ličnom iskustvu. Još preciznije – ličnom iskustvu u onome što jako volim – pisanje. Međutim, svi saveti ispod su univerzalni, pa moje primere u pisanju zameni onim relevantnim tebi.

Počni jednostavno. Šta je to što voliš? Ukoliko uspeš da začeprkaš blizu toga – otkrićeš sebe. A kada se to desi, jako lude stvari počnu da se dešavaju. Dakle ukoliko želiš da kažeš nešto – prvo moraš da upoznaš sebe.

Radi ono što je tebi bitno i snažno se bori protiv refleksa da sve radiš po pe-esu, samo zato što to tako treba.

JEL TREBA DA SE PIŠE MALIM SLOVIMA U TELU BLOGA? ZAŠTO? NEĆU. PIŠE MI SE VELIKIM SADA. OVO BAŠ PRIJA. AAAAAAAAAAAAAA.

Perfekcionizam je klopka tvog talenta

Ja baš volim da pišem. Za nekoga ko je talentovan i poseduje toliku želju da piše – napisao sam baš prokleto malo tekstova. Za dve i kusur godina u Žiški izbacio sam samo jedan blog.

Zašto?

Zato što ako nisam odličan u onome što zaista volim – šta ja onda koji đavo radim?

E pa pogrešno dragi Veljko (i dragi čoveče koji čitaš ovaj tekst).

Imao sam skoro razgovor sa mojom praktikantkinjom u Žiški. Vidiš, ona je imala nerealno očekivanje da se dobri kopirajteri samo rode dobri i da oni eto-tako sednu za sto i zamisle dobru ideju i ona se iskotrlja iz njihovog mozga u prezu. To je toliko pogrešno da nije ni smešno.

Kao i pisanje dobrog kopija – sve što radimo u životu se poboljšava kada to samo konstantno radimo. Što više nešto radiš – to si bolji.

Zvuči tupavo – ali – SAMO POČNI – i kad počneš, NASTAVI.

Zakucaj sebi rok

Zaista. Ne razvlači se u nedogled i ne čekaj da Merkur izađe iz retro grada i da se mesec ujednači sa Plutonom kako bi se nešto desilo. Postavi sebi rok. Makar kao vežbu. Budi u fazonu “Okej, do petka ću napisati taj tekst” i onda ga u petak pročitaj svojim prijateljima. Čak i ako nije gotov. POSEBNO AKO NIJE GOTOV.

To je to za ovaj pasus. Malo je kratak, ali je to okej (that’s also what she said).

Kritičari će svašta pričati

Većina nas želi da ponudi svetu nešto lepo. Nešto što će ljude inspirisati. Nešto za šta će ljudi misliti da je dobro! E pa takvo razmišljanje je opasno. Nije do nas da li će nešto biti dobro. Stvarno nije!

Svet je prepun raznih ljudi sa različitim interesovanjima i svako od njih imaće nešto da kaže na to što ti uradiš.

A ako se osvrnemo na istoriju – svet je baaaaaaaaš loš kritičar. Realno. Tako da – radi šta voliš, radi to punog srca i pusti hejtere da hejtuju.

Fidbek je baš bitan

Ako imaš strava kolege ili dobre prijatelje, dobićeš i korisne savete kada god odradiš nešto. A to je baš baš korisno. Tako se uči i napreduje. Formula je (opet) jako jednostavna:

Što više pišem → dobijam priliku za više fidbeka. Što više fidbeka → ja bolje pišem. Što bolje pišem → ja sam srećniji.

Doduše za ovaj korak su vam potrebni prijatelji. Srećno!


Pomiri se sa mišlju da je moglo bolje

Jer je moglo. Uvek može.

Možda sam još nešto naučio u svojoj borbi protiv perfekcionizma a nisam pomenuo gore? Možda je to nešto jaaaako bitno. Možda da sačekam još 2 nedelje da dopunim tekst? Ma dopuniću ako bude trebalo. Šalji.

Originalno je ovaj blog trebalo da bude esejske veličine. Ali nije. I to je okej. Iz ovog bloga možda proiziđe podkast. A možda i ne. I to je takođe okej.

A sada idi i uradi to što želiš da uradiš. I uradi to s̶a̶v̶r̶š̶.̶.̶.̶!